Razgovor sa laureatima ovogodišnje nagrade Fondacije „Mali princ“


Foto: AUNS

Plemenitost koja se ukazuje među redovima Egziperijevog „Malog princa“ bila je vodilja bračnom paru Aleksandri Veđeci Boškov i Antoniu Veđeciju koji su pre dve decenije osnovali Fondaciju i nagradu „Mali princ“ namenjenu studentima Akademije umetnosti u Novom Sadu za izuzetne rezultate u oblasti umetnosti, počev od školske 2003-2004. godine. Nagrada se dodeljuje za tri studenta završne godine osnovnih akademskih studija i/ili studenta magistarskog akademskog studija, po jedan na Odseku za muzičku, Odseku za likovnu i Odseku za dramsku umetnost. Nagrada šalje poruku da rezultati tokom školovanja dobitnika nisu nezapaženi i poziva na nove umetničke izazove. 

Najnoviji laureati su studenti Katarina Marjanov (muzička umetnost), Nikola Adamović (dramska umetnost) i Sonja Knežić (likovna umetnost).

Statuu i novčanu nagradu u iznosu od 1.500 evra studentima su uručile Aleksandra Veđeci Boškov i Ksenija Blažić, direktorica fondacije na svečanosti u okviru obeležavanja 20 godina Fondacija „Mali princ“ u Kulturnoj stanici Svilara 24. aprila 2024.

Iskoristili smo priliku da kratko porazgovaramo sa ovogodišnjim laureatima.

Katarina Marjanov

Osvajali ste brojne nagrade na državnim i međunarodnim takmičenjima. Gde je mesto najnovije nagrade među ostalim priznanjima?

Marjanov: U martu ove godine sam učestvovala na 52. takmičenju Muzičke omladine Beograda gde sam zauzela 4. mesto u finalu takmičenja. To je za mene veliki uspeh jer je to bilo moje prvo više etapno takmičenje, i podstrek za dalja takmičenja.

Nastupate kao solista i orkestarski muzičar sa raznim kamernim ansamblima. Da li podjednakom posvećenošću i ambicijama gradite karijeru na oba koloseka?

Marjanov: Trudim se da za svaki projekat u kom učestvujem dam sve od sebe, ali me najviše privlače orkestarsko i kamerno muziciranje i saradnja sa drugim umetnicima.

Sarađivali ste sa priznatim dirigentima i solistima. Da li biste izdvojili nekog od njih koji je posebno uticao na Vas?

Marjanov: Prošle godine sam imala priliku da sviram pod umetničkim vođstvom dirigenata Gianandrea Nosede i Manfreda Honecka, koji su mi otvorili nove poglede na orkestarsko muziciranje i pomogli mi da proširim svoje znanje i izvođačko umeće.

—–

Sonja Knežić

Kao vrsna grafičarka, svoje radove predstavili ste na 20 izložbi u zemlji i inostranstvu. Koliko su teme bile zajedničke, odnosno, šta Vas kao umetnicu najviše nadahnjuje?

Knežić: Obzirom da pričamo o periodu koji prati osnovne studije, teme su se menjale što mi je nekako i normalno jer prvi stepen studija shvatam kao polje u kom se može maksimalno istraživati i menjati. 

Ne postoji nešto usko konkretno iz čega crpim inspiraciju. Život ti se konstantno dešava, samo je pitanje koliko si osetljiv na okolinu. Može da me inspiriše bilo šta, muzika, razgovor, čak nešto vrlo “banalno” ali opet za mene bitno. Često mi je zanimljiv sam proces rada, jer fizička aktivnost u crtežu ili bilo kom drugom mediju rađa nove ideje i priče čiji je tok interesantno pratiti. Na kraju, volim da budem otvorena za uviđanje neposrednog okruženja u kom provodim vreme i takav način percepcije manifestujem u kreativnom smislu.

Za najuspešniji likovni rad nagrađeni ste Godišnjom nagradom Departmana za likovnu i primenjenu umetnosti, a dobitnica ste nagrade za crtež malog formata Akademije umetnosti u Novom Sadu. Da li je taj format najbolji poligon za  Vaše umetničko izražavanje?

Knežić: Ne bih mogla sebe da definišem u jednom formatu ili mediju. Volim da istražujem u crtežu, slici, grafici, takođe volim da fotografišem. Smatram da je za stvaranje vrlo bitna intermedijalna komunikacija, jer svaki medij koji se koristi otkriva tvoje novo lice, otvara nove priče i pitanja koji zajedno grade celinu. Na taj način se omogućava da se poetika i estetika rada šire i teku.

Koliko je kratki studijski boravak u Poljskoj bio plodotvoran u grafičkom usavršavanju?

Knežić: Promena sredine i okruženja je uvek dobrodošla. Između ostalog, odlazak u Gdanjsk jeste bio plodotvoran za sticanje novih veština i znanja što se grafike tiče. Prvenstveno, Poljska ima jaku grafičku tradiciju koja se neguje. Akademija umetnosti u Gdanjsku ima odlično opremljene radionice i sjajne profesore, tako da sam imala mogućnost da se bavim tehnikama koje nisam toliko izučavala u Novom Sadu. Boravak na razmeni prilično je uticao na promene koje sam napravila na polju istraživanja u svom radu.

Da li je nagrada “Mali princ” najveće priznanje koje ste dobili do sada i daje li Vašim ambicijama dodatni „vetar u leđa“?

Knežić: Nagrada “Mali princ” predstavlja krunu na moj dosadašnji trud i rad. Ko god primeti i može na neki način da se saživi i poveže sa tvojim radom bude značajno priznanje.

Smatram da je aktivnost Fondacije “Mali princ“ mnogo više od lepog gesta i pokazatelj je da postoje ljudi kojima je stalo do umetnosti, pa samim tim i do kulture uopšte, što nam danas definitivno manjka. Imam višestruku zahvalnost prema Fondaciji, ne samo iz ličnog konteksta, već zbog negovanja dugogodišnje tradicije i ohrabrivanja mladih umetnika.

—-

Nikola Adamović 

Vaša umetnička delovanja su mnogostruka. Između ostalog, eksperimentišete na polju muzike i zvuka, povezujući ih sa modernim medijima. Šta može biti rezultat takvog interdisciplinarnog, audiovizuelnog pristupa?

Adamović: Raznolikost veština i znanja koji su potrebni da bi se stvorilo ma koje audiovizuelno delo je ono što me je oduvek privlačilo. Još u srednjoj školi nisam mogao da se odlučim za profesiju pa sam upisao Multimediju u Elektrotehničkoj školi u Novom Sadu. Smatram da je za svakog producenta važno da ima širok spektar znanja i interesovanja nezavisno od toga kakvom se produkcijom bavi. Mene je muzika oduvek interesovala i iskren da budem, najmanje sam o njoj znao kada sam upisivao Akademiju, što jeste jedan od razloga zbog čega sam upisao baš muzičku produkciju – da naučim što više novih stvari. Filmovi, serije i video igre su deo mene još od ranog detinjstva pa je bilo sasvim prirodno da spojim ova dva sveta. Takođe, verujem da je jako važno biti dovoljno osetljiv na promene u društvu, a u sinhronitetu sa svojim unutrašnjim promenama pa uvek treba zgrabiti priliku i oprobati se u nečem novom što nas privlači jer samo tako možemo pomerati svoje granice van okvira koji su uvek dosta predvidivi.

Na kojoj vrsti muzike bazirate samostalne projekte?

Adamović: Za mene je muzika uvek priča koju često vezujem za nešto vizuelno, pa samim tim najviše se obradujem projektima koji egzistiraju zajedno sa narativom. Pored toga, radim dosta na čisto muzičkim delima ili kako ih ja zovem: iskustvima, koja sama po sebi sadrže priču i postoje u svom, fiktivnom svetu. Ovakav pristup zahteva veću kontrolu nad materijalom, pa samim tim logičan put za skoro svako svoje muzičko rešenje baziram na korišćenju računarskog hardvera i softvera koji ima mogućnost da proizvede i simulira čitav orkestar akustičnih i elektronskih instrumenata. Trudim se da moje tehničko znanje i ljubav prema hardveru i softveru ne utiče mnogo na čistu ideju i misao, ali neretko inspiraciju nalazim baš u samom procesu stvaranja muzike putem sintisajzera i kompjuterskog softvera. Jednostavno se može reći da je elektronska muzika najpravilniji naziv za vrstu muzike koju u većini slučajeva stvaram, ali zbog bliske asocijacije sa podžanrom „dance“ ili elektronskom muzikom za ples koja ima dosta drugačiju formu i primenu, trudim se da taj termin izbegavam.

Od prošle godine radite u industriji zabave, odnosno video igrica. Na koji način u toj oblasti stvarate prostor za umetnost? 

Adamović: Dosta često umetnici preziru termin industrija, ali kada pogledamo trenutni pravac u kom se čovečanstvo kreće, vidimo da sadržaj i dela zahtevaju konstantne inovacije, brze reakcije, kao i pogon spreman da ideje i zamisli sprovede u delo što je efikasnije moguće. Zabava se uvek posmatra u ravni ispod umetnosti, ali ja smatram da su igra i zabava zapravo deo nas još od najranijeg detinjstva, pa samim tim i jedne od retkih čistih formi bivstvovanja. Video igre su veoma moćan medij koji je u poslednjih nekoliko godina pokazao da itekako prihvata i ima mesta za skoro sve discipline umetnosti, a da je pri tome takođe i jedan od najplaćenijih poslova danas. Svedoci smo sve većih adaptacija video igara u TV serije i filmove, slikara i dizajnera koji rade na vizuelnom aspektu igre, a muzika iz video igara se godinama unazad izvodi u svetskim ansamblima i orkestrima kao podjednako kvalitetna i zahtevna. Da li je baš sve tako sjajno i kao u bajci, zavisi od toga koga pitate. Mene ljubav prema igrama nije napuštala još od kada sam prvi put seo za računar, pa i dalje gledam na njih kao savršen medij u kome je svaka vrsta umetnosti i kreative više nego dobrodošla. Zadatak umetnika, a u mom slučaju producenta i nekoga ko radi na muzici i zvuku, je da poput trojanskog konja prikrade deo umetnosti i stručnog znanja tamo gde se on uglavnom ne očekuje i time obogati iskustvo što više ljudi koji taj sadržaj konzumiraju, a to je svakako za sada, sve veći procenat planete Zemlje.

Nagrada Mali princ ima svoj novčani deo. Imate li nameru da ga iskoristite za ulaganje u muzičku produkciju kojom se takođe bavite? 

Adamović: Bavljenje umetnošću sa sobom nosi dosta troškova, a profesionalna oprema i materijali su neretko dosta skupi. Gledam da uvek jedan deo novca i zarade vratim nazad u zanat i tehniku bez koje bi sve ovo išlo mnogo sporije i teže. Novčana nagrada ovog tipa je više nego velikodušna i pokazuje da umetnička zajednica itekako brine o nama stvaraocima. Naravno, jedan deo novca će sigurno biti iskorišćen za dalje studije i usavršavanje, a pored svega mislim da je i veoma važno odvojiti vreme za svoju porodicu i sebe!